Terapijski psi

Snižavaju krvni tlak, smanjuju emocionalni stres i promiču našu dobrobit. Psi imaju izrazito pozitivan učinak na nas ljude. Tako su se psi počeli koristiti u različitim terapijama kao što su logopedska i radna terapija, fizioterapija i psihoterapija. Ali kako točno djeluju terapijski psi? Što moraju znati i koji su psi prikladni za ovaj posao? 

Koja je razlika između terapijskog psa i psa pomagača?

Bilo u bolnicama, dnevnim klinikama, ambulantama, domovima za umirovljenike ili školama, područja primjene terapijskog psa su raznolika. Međutim, njegov dom jest i ostaje dom njegovog vlasnika koji obično radi kao terapeut ili u nekom drugom medicinskom ili obrazovnom području. To ga razlikuje od psa pomagača koji živi kao stalni pratilac s osobama s fizičkim, mentalnim ili emocionalnim ograničenjima. Terapijski psi i njihovi vodiči čine tim i pomažu psihičkim ili neurološkim bolesnicima u medicinskim tretmanima. Terapijski psi mogu značajno pospješiti uspjeh liječenja samo svojom prisutnošću, ali često i svojom pažnjom ili interakcijom s pacijentima. 

Za razliku od, primjerice, pasa koji posjećuju osobe u različitim ustanovama i prisustvuju otvorenim susretima ljudi i pasa kako bi promicali društvene kontakte (bez specifičnog terapijskog cilja), terapijski psi su usko integrirani u planirani tijek terapije i rade s vlasnicima na ciljani način tijekom neke terapije. Naravno, psi ne zamjenjuju ljudskog terapeuta, ali, što je dokazano u mnogim slučajevima, mogu pozitivno utjecati i poboljšati uspjeh liječenja. 

Gdje se koriste terapijski psi?

Kao ljubitelj pasa, sigurno već dugo znate kakav pozitivan učinak mogu imati psi. U međuvremenu je to i znanstveno potvrđeno u raznim studijama. Nije ni čudo da sve više terapeuta i medicinskih stručnjaka koristi pse kao potporu svom radu i očekivanom uspjehu liječenja. Bilo u liječenju depresije, anksioznih poremećaja, jezičnih problema, poremećaja učenja i drugih fizičkih, psiholoških ili neuroloških ograničenja, terapijski psi se danas koriste u brojnim područjima i doprinose uspjehu liječenja na mnogo različitih načina. Njihovo područje primjene uključuje gotovo sva terapeutska područja, kao što su: 

• psihoterapija 
• radna terapija 
• terapija kod poteškoća pri učenju (uglavnom kod djece) 
• logopedska terapija 
• fizikalna terapija 

Kako izgleda radni dan terapijskog psa?

Terapijski psi prate svoje vlasnike na različite individualne ili grupne terapije te su ljudima dostupni na različite načine. Razlikuju se psi s aktivnom terapijom, koji aktivno traže od osobe koja se liječi da učini nešto (npr. da se igra s njim), i pse s reaktivnom terapijom, koji vrlo strpljivo i vrlo empatično reagiraju na pacijentove osjetljivosti. 

Tijekom svog rada psi dolaze u kontakt s vrlo različitim osobama poput osoba koji imaju problema s artikulacijom, osoba koji se jedva kreću ili se neobično kreću ili osobama koje su nervozne i anksiozne. Rade kako s djecom, tako i s odraslima i starijima i sposobni su odgovoriti na različite individualne karakteristike pacijenata. Kada rade kao terapijski psi, obično su izvan svog doma i suočeni su s raznim situacijama, prostorima, mirisima i medicinskom opremom. Sve to na neki način predstavlja psu stres koji mora podnijeti u svom radu kao terapijski pas. 

Odgovarajući radni uvjeti

Kao i za ljude, važno je da su radni uvjeti terapijskog psa odgovarajući. Na kraju krajeva, terapijski pas jest i ostaje prvenstveno pas. Kao takav, on ima prirodne potrebe i, kao i svi psi, treba dovoljno aktivnosti na otvorenom, blizak kontakt sa svojim vlasnicima i priliku za igru ​​i upoznavanje drugih pasa. Čak i psi koji izvršavaju svoj posao bez greške i vrlo su strpljivi i ozbiljni, trebaju priliku da se povuku i s vremena na vrijeme budu „obični“ psi. Zbog stresnih situacija stručnjaci preporučuju da terapijski psi ne rade više od 45 minuta dnevno, a najviše tri puta tjedno. Naravno, to uvelike ovisi o uvjetima rada. 

Ako se pas izmjenjuje na poslu s drugim terapijskim psima, nalazi se u vrlo poznatoj atmosferi i može se, primjerice, poigrati s drugim psima ili se odmoriti tijekom rada, radno vrijeme se može malo produžiti. Međutim, radni dan terapijskog psa trebao bi završiti najkasnije nakon dva sata posla. 

Koji se uspjesi mogu postići s terapijskim psom?

Samo zato što je pas u blizini, osjećamo se bolje i sigurnije. Znanstvenici su otkrili da prisutnost  otvorenog i veselog psa može sniziti naš krvni tlak, smanjiti stres, agresiju ili nesigurnost te značajno doprinijeti našoj dobrobiti. Ali kako to psi rade? Psi su vrlo empatični i često su vrlo osjetljivi na različita raspoloženja. Međutim, za razliku od nas ljudi, oni ne osuđuju. Ne kritiziraju, ne osuđuju, ne okrivljuju, nemaju očekivanja niti daju dobronamjerne savjete. Prihvaćaju ljude onakvima kakvi jesu, tješe ih i tu su za njih, bez obzira na to kako ljudi izgledaju, kako govore ili kako se kreću. U isto vrijeme, kada mazimo psa, otpuštamo hormon oksitocin, poznat kao hormon sreće, koji ljude čini smirenijima, sretnijima i empatičnijima. 

Psi su u stanju izvući ljude iz svoje ljušture kao rijetko koji ljudski terapeut. To u početku može biti mali osmijeh od pacijenta koji do tada nije dugo osjetio pozitivne emocije zbog svog stanja. Pas može u konačnici dovesti do toga da se pacijenti više otvaraju tijekom terapije, tečnije govore ili naglo pomiču ruku koja je prije samo visjela. 

Terapijski psi mogu utjecati na ljude na mnogo različitih načina i mogu postići nevjerojatne rezultate u psihološkim, društvenim i fiziološkim smislu. Mogu pomoći u: 

• jačanju emocionalne stabilnosti, smanjenju strahova ili agresije 
• smanjenju stresa 
• opuštanju mišića 
• smanjenju krvnog tlaka i pulsa 
• poboljšanju vlastite osjetilne i tjelesne percepcije 
• poboljšanju motoričkih sposobnosti i jezičnih vještina 
• smanjenju problema s ravnotežom ili percepcijom 
• poticanju interakcije i komunikacije 
• povećanju pažnje i odgovornosti 
• povećanju samopoštovanja i promicanju integracije u društvo 
• poboljšanju sposobnosti koncentracije, pamćenja i reakcija 

Kako pas postaje terapijski pas?

Nije svaki pas rođen da bude terapijski pas. Vrlo tvrdoglavi psi ili psi koji prirodno imaju jak zaštitnički instinkt i stoga ponekad pokazuju agresivno ili teritorijalno ponašanje vjerojatno bi bili pod velikim stresom tijekom boravka s pacijentima. Osobine kao što su otvorena i prijateljska narav i visok prag tolerancije odlučujuće su za uspjeh terapijskog psa. Trening kako bi neki pas postao terapijski pas počinje već od šteneće dobi. Dosljedan odgoj i sveobuhvatna socijalizacija neophodni su za kasniji rad kao terapijskog psa. Kojoj pasmini pas pripada, je li mješanac, koliko je velik ili mali, prilično je nebitno. Zapravo, svaki pas može biti terapijski pas. 

Koje preduvjete mora ispuniti terapijski pas?

Mirna i staložena priroda je neophodna kako bi pas postao terapijski pas. Skakanje na ljude, režanje ili glasno lajanje, povlačenje povodca i ne slušanje vlasnikovih signala – terapijski pas ne bi smio činiti ništa od navedenog. Umjesto toga, trebao bi dopustiti da ga se cijelo vrijeme mazi i ne smije postati nervozan ili agresivan čak ni ako mu se malo grublje pristupi ili ako ga netko povuče za rep. Terapijski pas svakako bi trebao imati sljedeće osobine: 

• mirna, staložena i strpljiva priroda 
• biti vezan za svog vodiča 
• biti otvoren i prijateljski raspoložen čak i prema nepoznatima 
• staložen karakter 
• neagresivnost 
• poslušnost 
• dobro ponašanje u društvu 
• neteritorijalost 
• neizražen zaštitnički instinkt 
• povjerenje prema nepoznatim osobama 
• osjetljivost, ali istovremeno otpornost na stres 

Jesu li neke pasmine prikladnije kao terapijski psi od drugih?

Naravno, ako pas ispunjava sve gore navedene karakteristike, pripadnost pasmini više ne igra nikakvu ulogu. Ipak, postoje određene pasmine pasa za koje je vjerojatnije da će biti uspješni terapijski psi. Stoga su posebno prikladni druželjubivi i na ljude orijentirani psi koji se desetljećima uzgajaju kao lovački, pastirski ili pomoćni psi za rad s ljudima. To su, primjerice, pasmine kao što su maltezer, mops, pudlica, mađarska vižla, border collie, njemački ovčar, bernski planinski pas, australski ovčar, bernardinac, leonberger, newfoundland, bigl, labrador retriver ili zlatni retriver. Naravno, pripadnost jednoj od ovih pasmina ne čini psa odmah izvrsnim terapijskim psom jer dobra socijalizacija, trening i puno pozitivnih iskustava važniji su od pasmine. Iako sve više uzgajivača pokušava ciljano uzgajati terapijske pse, odlučujući čimbenik uvijek je pojedinac i kako se štene razvija od trenutka kada je rođeno. 

Kako izgleda obuka terapijskih pasa?

Nije bitno radi li se o ovčaru ili labradoru, osnovno pravilo je da je manje vjerojatno da će odrastao pas, koji je možda imao loša iskustva s ljudima i koji je već pokazao neko nepoželjno ponašanje, postati uspješan terapijski pas. Ne postoji obuka u klasičnom smislu, odnosno vremensko razdoblje u kojem se pas dresira kako bi uskoro postao izvrstan terapijski pas, bez obzira na prethodno znanje. Čak ni u SAD-u, gdje postoji državno odobrena obuka terapijskih pasa od 1980-ih, psi i vodiči pasa moraju ispuniti određene zahtjeve prije početka obuke. 

Različite institucije i udruge nude tečajeve i mogućnosti obuke u pripremi za rad terapijskog psa. Psi često uče tako da žive s terapijskim psima i prirodno uče od njih. 

Ostali važni uvjeti za terapijskog psa

Osim provjere temperamenta psa i stručnosti vlasnika, presudnu ulogu imaju i zdravlje te higijena budućih terapijskih pasa. Važno je da pas bude potpuno zdrav jer pas koji boluje od neke bolesti ponekad može neočekivano i agresivno reagirati. Također mora biti očišćen od parazita i imati sva potrebna cjepiva. Općenito, pregledi veterinara izrazito su važni za terapijskog psa jer je, ovisno o njegovom radnom mjestu, izložen većem broju klica i bakterija nego drugi psi. 

Ako pas ispunjava sve gore navedene zahtjeve, ništa ne stoji na putu da postane terapijski pas. Pritom će ubuduće ne samo uveseljavati svoje pacijente, već i sebe jer osjećaj da su potrebni je psima najvažniji.