Hrvatski ovčar

Iako predstavnici ove pasmine glase za vrlo skromne pse, kada je u pitanju vježba ovi psi ne poznaju granice. Vlasnici ove pasmine trebaju odabrati veliko zemljište i biti spremni svakog dana provoditi mnogo vremena vani. Iako se radi o pasmini nešto manjoj od njemačkog ovčara s maksimalnom visinom od oko 50 cm, potrebno im je mnogo prostora za slobodno kretanje i istrčavanje. Razumije se da se hrvatski ovčari najugodnije osjećaju na selu i u neposrednoj blizini prirode. U gradu ili malom stanu ovaj ljubitelj otvorenog prostora sigurno neće biti sretan. 

Savjeti za odgajanje 

Njegov snažan ovčarski instinkt, kojeg ne gubi čak ni kao obiteljski pas, treba dosljednom obukom usmjeravati na druge ispušne ventile. U protivnom postoji rizik da se ponaša previše zaštitnički i pretjerano laje u navodno opasnim situacijama. Za hrvatskog ovčara kao i za gotovo sve pasmine pasa jednako je važna dobra socijalizacija i vlasnik koji od samog početka svoj položaj vođe demonstrira svojom stručnošću i pouzdanošću.

Osim toga hrvatski ovčar je živahan i radoholičarski pas. Ovčari koji nisu dovoljno fizički i psihički zaokupljeni često iz dosade razviju loše navike kojih ih je teško odviknuti. No uz dovoljno vježbe i zanimacije, ovaj se pas vrlo brzo pokaže kao vrlo zahvalan i bezuvjetno odan pseći partner koji svoje talente ne dokazuje samo u svakodnevnom životu već i na psećem sportskom terenu. 

Savršen partner za sport 

Hrvatski ovčar nije „pas za kauč“: Kao bivši ovčar i radni pas, ovaj pas želi raditi. Sportovi za pse kao što su natjecanje u agilnosti, turnirski sportovi za pse ili traganje stoga su izvrsni za fizičku i mentalnu vježbu u njihovoj ulozi kao obiteljskih pasa. Zahvaljujući brzini, agilnosti i brzom razumijevanju, hrvatski ovčari redovito postižu vrlo dobre rezultate na natjecanju u agilnosti ili na posebnim priredbama pasa ovčara. Uz ovog čistokrvnog psa svatko tko traži psa za pseće sportove sigurno će uz sebe imati savršenog sportskog partnera.

S ovim psom nema isprika zašto ne biste trebali zadovoljiti želju svojeg psa za vježbanjem na svježem zraku. Naprotiv, sa svojim mišićavim nogama, s kojima je ne samo vrlo brz nego i vrlo okretan, ovaj pas jednostavno pripada u prirodu, gdje se zaista može opustiti u dugim šetnjama, vožnji biciklom ili psećim sportovima. 

Ako postanete jedan od rijetkih vlasnika hrvatskog ovčara, zasigurno ćete puno vremena provoditi vani na svježem zraku. S druge strane, rijetko ćete morati ići veterinaru, a ako i budete morali, onda ćete ići samo na preporučene preglede i redovna cijepljenja. Naime, agilni hrvatski ovčar je vrlo čvrst tip koji ne pati od bolesti svojstvenih ovčarima. Međutim, kako biste podržali njegov zdravi razvoj, trebate se pobrinuti da se vaš ljubimac dovoljno kreće, da ima odgovarajuću njegu i uravnoteženu prehranu.

Crna dlaka, koja se rijetko može vidjeti u kombinaciji s bijelom, djeluje vrlo mekano za razliku od grube i robusne dlake mnogih drugih ovčara. Unatoč tome otporna je na vremenske uvjete i lako se održava. Osim rezanja kandži i čišćenja ušiju, njega također uključuje redovito četkanje krzna kako bi se uklonila prljavština i spriječilo stvaranje čvorova. 

Unatoč izvrsnim karakteristikama i atraktivnom izgledu, hrvatski ovčar je još uvijek vrlo slabo poznat izvan svoje domovine.  Koji god da su razlozi niske razine rasprostranjenosti – premlada povijest ne može biti uzrok, jer u rodnoj Hrvatskoj ovaj čistokrvni pas postoji već više od 1.000 godina. 

Svestrani ovčar 

Kao ovčar za krda stoke oduvijek je čuvao goveda, ovce i konje, ali i svinje i perad. Pouzdano ih je tjerao s pašnjaka na pašnjak, pazio na njih i brinuo se o tome da cijelo stado ostane na okupu. Ništa nije moglo promaknuti pažljivom pogledu hrvatskog ovčara i svakog bi bjegunca brzinom munje vratio svome stadu. Kod vrlo velikih stada zbijenima na pašnjaku, vješti hrvatski ovčar bi ponekad čak znao hodati preko leđa kako bi brzo došao do drugog kraja stada. Osim toga, hrvatski su ga seljaci cijenili kao izvrsnog psa čuvara, vrlo budnog i hrabrog, ali u isto vrijeme odanog gospodaru i obitelji. 

Borba za priznanje 

Iako se hrvatski ovčar prvi put spominje u rukopisu biskupa Petra 1374. godine, ovaj se pas dugo vremena uzgajao isključivo u radne svrhe. Standard koji opisuje ne samo njegov karakter i svojstva već i njegovu vanjštinu postavljen je tek 1951. godine. Iako su neki hrvatski uzgajivači već tada pokušavali ishoditi službeno priznanje ove pasmine, politička previranja u bivšoj Jugoslaviji i s njima povezane rasprave oko riječi „hrvatski“ u nazivu pasmine dugo su predstavljale nepremostive prepreke. Tek 1968. godine hrvatski ovčar službeno je priznat od strane tadašnjeg „Jugoslavenskog kinološkog saveza“. Međunarodni kinološki savez slijedio je primjer godinu dana kasnije i hrvatskog ovčara uvrstio pod broj 277.